Stela – Banja Luka
“Prijatelji mi kažu da se ne pokušavam boriti protiv vjetra, ne mogu pobijediti ‘ ali, mogu pokušati.”
Moja želja da ostanem u BiH izdvaja me od mojih vršnjaka, od kojih mnogi odlaze u inostranstvo. Mislim da se mnogi od njih previše fokusiraju na izazove sa kojima se suočava BiH, previđajući time svoju budućnost. Lično se osjećam čvrsto povezanom sa Banjalukom; moja porodična historija je ukorjenjena u ovom mjestu. Roditelji moje majke izgradili su svoju kuću vlastitim rukama, a moja majka je odgajana među tim zidovima. Tokom rata, naoružani vojnici pojavili su se na njihovom pragu i, na osnovu svog muslimanskog identiteta, naredili mojoj baki, dedi i majci da odu. Iako je u to vrijeme bila u 9. mjesecu trudnoće, moja majka se suočila sa vojnicima i odbila je da se pokori. Porodica mog oca pomogla je u odbrani njih i njihove imovine. Ako su moji roditelji mogli da podnesu to iskustvo, onda bih mogla i sada da ostanem.
Biti dijete iz mješovitog braka imalo je svojih izazova, posebno u našem obrazovnom sistemu. Prije početka škole nisam bila svjesna da društvo dovodi u pitanje odnos mojih roditelja – toliko su bili predani jedno drugom. Prvog dana škole nastavnici su tražili od svakog učenika da se nacionalno izjasni. Nikad nisam razumjela zašto je to neophodno. Moj odgovor – „nijedno“ – naišao je na zbunjenost. Pretpostavka je bila da, pošto je moj otac bio Srbin, moram biti pravoslavka; međutim, nisam se pronalayila ni u jednoj nacionalnoj skupini. Sjećam se da je vjeronauka bila dio programa osnovne škole. Od mene se zahtijevalo da hvalim ili jednog ili drugog boga, ali nisam htjela da biram. Moji roditelji su se dvije godine borili da me izuzmu sa tog časa. Od dvadeset pet đaka, bila sam jedina učenica koja nije prisustvovala. Ovo me razlikovalo od mojih vršnjaka.
Kada sam bila žrtva vršnjačkog maltretiranja, majka me je naučila da budem iskrena i da odgovorim, a ne da budem agresivna. Rano sam naučila da roditelji treba da uče svoju djecu da prihvataju druge, a ako već ne prihvataju, da bar tolerišu razlike. Djeca ovo nisu uvijek naučena kod kuće, majka mi je to žestoko saopštila a i otac tihom istrajnošću kroz sve što se dešavalo. Iako sam generalno optimistična prema obrazovnom sistemu u BiH, osjećam da je jedno područje u koje država treba uložiti više sredstava – obrazovanje u ranom djetinjstvu. Djetinjstvo je kritično vrijeme u ljudskom razvoju. Ako se možemo nadati bilo kakvom poboljšanju u društvu, ono treba da potiče od onoga što odrasli podučavaju i kakav su primjer djeci, počevši od prihvatanja različitosti kod kuće i u učionici pa nadalje.
Ostale priče
Hannah - Sarajevo
“BiH se mora definisati različitošću svih njenih građana i biti nepokolebljivo ponosna na to.”
Živan Ugljevik
“Vrijeme je da prihvatimo istinu, da stanemo iza nje, i da budućim generacijama damo priliku za uspjeh.”
Ivana – Banja Luka
“Svi možemo biti oni koji pomažu organizaciji svoje zajednice, samo nam treba mali podsticaj – ja želim biti taj podsticaj.”
Magdalena – Prijedor
Ne uskrati dobročinstvo potrebitim, kad god to možeš učiniti. Izreke 3:27
Mirna – Stolac
“Prvi i Drugi Svjetski rat je završen. Jugoslavija je završila i prethodni rat je završen. I ovome periodu će uskoro doći kraj.”
Stela – Banja Luka
“Prijatelji mi kažu da se ne pokušavam boriti protiv vjetra, ne mogu pobijediti ‘ ali, mogu pokušati.”
Velida – Podlugovi
“Sve počinje našim djelima. Kroz njih, vjerujem da možemo pokrenuti promjene u našim najbližim zajednicama.”
Nikolina – Banja Luka
“Ponekad nam se daju dvije mogućnosti na odabir, i kažu nam da je ta mogućnost izbora demokratija, ali ono što nam zaista treba je da zahtijevamo nove opcije.”
Aleksandar – BL
“Nikada nemojte sumnjati u činjenicu da mala skupina promišljenih i zabrinutih građana može promijeniti svijet. Uistinu, dosad su ga jedino oni i mijenjali.”
Božo – Trebinje
“Oslanjanje Bosne i Hercegovine na međunarodnu zajednicu, mora prestati.”
Antonio – Mostar
“Oslanjanje Bosne i Hercegovine na međunarodnu zajednicu, mora prestati.”
