Aleksandar – Banja Luka

“Nikada nemojte sumnjati u činjenicu da mala skupina promišljenih i zabrinutih građana može promijeniti svijet. Uistinu, dosad su ga jedino oni i mijenjali.” – Margaret Mead

Nakon mog rođenja, majka je otpuštena iz bolnice na dan postizanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Prije ovoga, moji roditelji su spakovali kofere očekujući nasilje koje su osjećali kako se približava našim pragovima. Dvadeset i pet godina kasnije, znam da bi moji roditelji vjerovatno pobjegli, a ja bih bio negdje drugdje, da Dejtonski mirovni sporazum nije bio potpisan u novembru 1995. godine. Ja bih bio neko drugi.

 

Odrastajući, nisam bio svjestan sukoba koji je postojao u BiH niti odnosa naše zemlje prema susjednim, Hrvatskoj i Srbiji. Kod kuće se nismo pridržavali strogog etno-nacionalnog identiteta, možda zato što su moji roditelji u mješovitom braku. Zbog toga, nisam prepoznao različite identitete i priče koje definišu ljude. Sjećam se da sam prvi put prepoznao takvu razliku dok sam kao dijete bio na porodičnom odmoru u Neumu. Igrao sam se sa drugim djetetom na plaži i pitao sam ga kako se zove. Bio je bosanski musliman, pa mi je njegovo ime bilo nepoznato. To iskustvo mi je pružilo svijest o različitosti koja je postojala u BiH.

 

Od tog iskustva iz djetinjstva, shvatio sam da postoje višestruki narativi i perspektive i nije uvijek moguće postići dogovor o spornim temama. Trudim se da razumijem razne perspektive i dopustim ljudima razlike u mišljenjima. Vjerujem da se previše potencira na sukobljenim stranama. Ovi narativi dominiraju ciklusom vijesti već 25 godina, a njima manipulišu političari kako bi osigurali stalnu podršku nacionalističkih političkih stranaka. Šta ako bismo, samo za jedan izborni ciklus, mogli da pređemo iz ovih sukoba i ne fokusiramo se na razne podjele, već na zajedničke ciljeve?

Uskoro ću diplomirati na Pravnom fakultetu na Univerzitetu u Banjoj Luci, ali planiram da nastavim studije u inostranstvu u oblasti međunarodnog poslovnog prava. Mislim da je to područje koje će biti neophodno u BiH u narednim godinama. Domaće kompanije koje ulaze na inostrano tržište moraju se pridržavati globalnih standarda i sve češće inostrane kompanije za razvoj istražuju tržište BiH. Iako planiram pohađati međunarodni univerzitet, pa čak i neko vrijeme raditi u inostranstvu, ne mislim da ću zauvijek napustiti BiH. Mislim da ću se vratiti.

Mislim da mnogi mladi ljudi razmišljaju o odlasku iz BiH zbog međunarodnih prilika jer ne mogu naći posao u BiH. U mnogim zemljama svijeta rad u privatnom sektoru je poželjniji od rada na državnom položaju. To nije slučaj u BiH, gdje svi žele državni posao. Ove pozicije uključuju obično nezahtijevni posao sa dobrim beneficijama, dok se poslovi u privatnom sektoru često smatraju izrabljujućim. Da bi se dobio posao u vladi ili državnoj firmi, često se treba pridružiti političkoj stranci. Za one koji to ne žele, mogućnosti sigurnog, dobro nadoknađenog položaja su ograničene. Ovo podstiče ambiciozne mlade ljude da traže stabilne i korisne mogućnosti za posao van zemlje.

Ipak, mislim da bi se, ako bi se uslovi u BiH poboljšali, ljudi vratili. Valovi promjene ne mogu doći od političara, već od nas samih. Vjerujem da je to moguće. Prije nekoliko godina, nakon ubistva mladog čovjeka iz mog grada, Davida Dragičevića, rođen je protestni pokret u zajednici. U Banja Luci, kao i drugim gradovima u zemlji, članovi zajednice okupili su se u zajedničkom uvjerenju i priznanju da politički lideri trebaju odgovarati za svoja djela. Moramo raditi zajedno u potrazi za pravdom i zahtjevati punu primjenu zakona.

Učesnik je ovaj članak napisao i objavio kao odgovor na ubistvo Davida Dragičevića.

https://www.6yka.com/novosti/2018-davidova-odiseja-u-banjaluci

Ostale priče